ponedjeljak, 14. studenoga 2011.

U potrazi za mirom





Subota u pozoristu
Cijelu subotu sam bila kao da je neko ukljucio struju u mene.
Smiri se.
Nadji mir.
Nadji mir u sebi.
Ti ne moras nista ako ne zelis. Sasvim si dovoljna ovako.
Ponavljam ove recenice u sebi kao vjernik na molitvi i skacem po pozornici tako da nogama udaram u guzicu.
Tog mira o kome svi pricaju nema.
Razmisljala sam da je potpuno cudno kako neke zgrade ili mjesta dijeluju na mene.
Ova pozorisna ima poseban utjecaj na mene.
Nimirne misli me nisu napustale, a iz ove koze ne mogu nikamo.
Na polovini predstave pomislila sam da sam nasla nesto sto se zove mir u ocima gledaoca ali stade mi kolega na nogu. Svojom vojnickom cipelom na moje siroto i bosonogo stopalo.
Pa, pobugu...
Ne znam je li mi bilo zalije tog mira ili me boljelo vise, u skladu sa scenarijom pokazala sam istinsku grimasu tuge i bole.

Nedelja u Estoniji
Nedelju smo odlucili provesti u Talinu.
Jednodnevno krstarenje i nekoliko sati u Estoniji mogli bi da naprave cudo.
Ima ona izreka preko vode do slobode. Moja putoholicarska logika to shvaca ovako; ako se fizicki otrgnem od ovog grada, onda cu se oslobodim nemira.
Vrijeme je predivno za ovo doba godine.
Obradovala sam se mirisu przenih badema.
Obradovala sam se setnji gredom i ljudima koji se trude da nesto prodaju.
Obradovala sam se jelovnik iz snova prave mesarke. Snicla medium, krompir sa vrganjima i kolac od cokolade.
Ali sve je to nista ako vas nesto zulja ili caprka vam u srcu.
Ne, nisam nasla mir ali imam nove cizme.
Pa, i to je nesto.
Ne treba biti proklet.



slika; ulice Talina